Suvremena poljoprivreda suočava se s brojnim izazovima, uključujući degradaciju tla, klimatske promjene i rast troškova proizvodnje. Biougljen, kao materijal bogat ugljikom dobiven pirolizom otpadne organske biomase, sve se više ističe kao korak koji povezuje implementaciju održive biljne proizvodnje. U ovome radu analiziraju se fizikalnokemijska svojstva biougljena te njegova uloga kao poboljšivača tla koji može unaprijediti kapacitet tla za vodu, kationski izmjenjivački kapacitet (KIK) te utjecati na reakciju tla, osobito u degradiranim tlima. Osim agronomskih koristi, biougljen djeluje i kao tehnologija smanjenja koncentracije stakleničkih plinova u domeni klimatskih promjena jer omogućuje dugotrajnu sekvestraciju ugljika. U Republici Hrvatskoj istraživanja su ponajprije usmjerena na kisela tla te primjenu u vinogradarskoj proizvodnji. Inovativne primjene, poput folijarne primjene biougljena na vinovoj lozi te uporabe biougljena dobivenoga iz mulja otpadnih voda za adsorpciju teških metala, ukazuju na njegovu široku primjenjivost. Iako biougljen djeluje prvenstveno kao dugoročan poboljšivač tla, a ne kao sredstvo za brzu korekciju, njegova integracija u hrvatske agroekosustave temelji se na znanstvenome pristupu; međutim, primjena proizvoda na bazi biougljena još uvijek nije na zadovoljavajućoj razini.